Bilo je potrebno vreme da se naviknem na potpunu tišinu punih petnaest minuta, koji su u početku delovali kao večnost. Bilo je potrebno da svakodnevno odbacujem i prevazilazim razne izgovore i da budem disciplinovana u tome da petnaest minuta budem sama sa sobom.
Nije isto kada smo fizički sami, a zapravo u svoje biće dodajemo sadržaj iz knjiga ili sa društvenih mreža i kada smo zaista u potpunom kontaktu samo sa sobom. Bilo je, takođe, potrebno da shvatim da je svaka neprijatnost u telu koja se javlja samo energetska blokada koja se sada otpušta. Bilo je važno da dopustim sebi i smeh, i suze, i bes, i sve misli koje su navirale. Bilo je potrebno mnogo hrabrosti da priznam sebi da je moj um zamagljen najrazličitijim informacijama i uverenjima koja mi ne služe.
Često čujem da je najveći izazov ljudima to što se u meditaciji „ništa ne dešava”. Sve su to samo očekivanja uma. Mislimo da je potrebno da osetimo blaženstvo, „vatromet” ili da zaplačemo da bismo rekli da nešto radi. Istina je da će meditacija ponekada delovati kao da samo sedimo i apsolutno ništa se ne dešava.