Šta je potrebno da bi napredovala

Published by Dajana Mitrović on

Šta je potrebno da bi napredovala

Jutros sam bila na času vožnje posle deset godina pauze. Pre deset godina sam sve završila – sve časove, položila testove i nikad nisam izašla na praktični ispit. Uverila sam sebe da nemam vremena.

Došla sam danas sa uverenjem da se ne sećam ničega. Zaboga, prošlo je deset godina! I preko telefona i uživo sam bar dva puta spomenula to da sam vozila pre deset godina i da ne znam koliko će mi časova trebati.

Instruktor mi je ispred auto-škole dao ključeve od kola i ušao u kancelariju da uzme još nešto.

Pogledala sam zbunjeno u ključ i rekla iz šale devojci pored mene: ,,Šta se radi sa ovim?’’

Ali iskreno, bila sam zbunjena. Zar on misli da ću ja moći da isparkiram kola, pa još na ovako uskom parkingu? Bezbednije bi bilo da nas odveze na poligon, pa tamo polako da vežbam.

Došli smo do kola i otvorio mi je vrata od vozača. Pogledala sam ga zbunjeno i još jednom ponovila: ,,Ali ja nisam vozila deset godina.’’

Oklevao je samo sekund i onda rekao: ,,Samo ti uđi.’’

Nameštam sedište. Retrovizore. Podseća me kako se pali auto. Ubačeno je u prvu brzinu.

Krećem. I dalje potpuno zbunjena.

Osećam da je on potpuno opušten pored mene. Polako okrećemo na parkingu, skrećemo u prvu desno, pa levo i evo nas na ulici. Pravoj ulici. Tad shvatam da ne idemo ka poligonu.

Ali kapiram da je sve OK. Sećam se kako se menjaju brzine. Auto ide polako.

Tren po tren i ja, zapravo, vozim.

Photo by Markus Spiske from Pexels

A instruktor kao da me osvešćuje: ,,Eto, voziš. Vidiš da se ipak sećaš.’’

Sva čula su mi tu. Prisutna.

Pričamo opušteno o mom poslu, a ja vozim. I deluje kao da to radim svakog dana.

Ali pošto pričam o poslu koji volim i pritom sam potpuno fokusirana na vožnju – samo mi povremeno dođe misao: ,,Ja vozim. I to vidi koliko dugo vozim!’’ Pola sata. Sat.

Auto-put – a? Devedeset na sat – šta?

Ali moj um nema mnogo vremena da uđe u stanje straha ili zbunjenosti.

Prisutna sam. Fokusirana. Bačena u vatru, odmah na put, u konkretan saobraćaj.

Čak i moj um ne može da pobije činjenicu da ja upravo vozim i to veoma uspešno.

Pita me instruktor kao u šali, zbog prirode mog posla: ,,A, je l’ bih mogao i ja da budem psiholog, da držim sesije?’’

I shvatam – ovo je toliko slično coaching sesija onako kako ih ja držim.

Dođeš kog mene zbunjena. Nekad u strahu. Ne znaš odakle bi krenula.

Ali ja znam da, odakle god da krenemo, stići ćemo tamo gde treba. Imam svoje tehnike i sigurna sam u njih. I zbog toga te bacam u vatru. Mnogo pitanja. Teške vežbe. Od nekih si umorna, od nekih poletiš. Svaka te jača.

I odjednom shvatiš: ,,Pa ja sam sve to imala u sebi! Samo je trebalo da se podsetim.’’

I nakon nekog mog komentara da sam iznenađena kako mi dobro ide, instruktor izgovara: ,,Ja verujem u tebe.’’

Čovek koji me prvi put vidi. Miran. Zna svoj posao. Može da proceni kad i koga gde da vodi. I pritom veruje u moje sposobnosti. Veruje u mene.

I tada mi postaje savršeno jasno zašto sam danas uspela da vozim tako dobro. Neko stručan je verovao da to mogu. Bacio me je u vatru. Nije mi dao da izvrdam u svojim izgovorima, u svojim sumnjama u sebe.

A vrlo lako je mogao da dozvoli mojoj slaboj strani da prevlada. Mogao je da poveruje mojim izgovorima da sam davno vozila. Mogao je da me odvede da vozikamo po poligonu. Mogao je da mi kaže da mi treba mnogo časova da bih ojačala.

Tako je tanka linija između te dve realnosti.

U jednoj realnosti sam slaba, zaboravna, kojoj treba mnogo vremena, lagano, postepeno da uči sve ispočetka.

U drugoj realnosti već imam sve što mi je potrebno, samo je toga trebalo da se podsetim.

A ovo se nikako ne odnosi samo na veštine koje smo fizički nekada vežbali pa treba da ih se podsetimo.

Ceo moj poziv se svodi na to da se ljudi sa kojima radim PODSETE za šta su sve sposobni, šta to sve nose u sebi.

Zato što se duša već svega seća. Duša je toliko stara i duša zna kako je to biti ljubav, uspeh, zdravlje, čista radost.

Ne treba da ojačaš korak po korak. Ne treba da ti pričam šta da radiš kao da si nesposobna za svoje putanje. Ne treba da te ubeđujem da će ti za dobar život trebati godine.

Treba samo da verujem u tebe i da ti budem saputnik dok se prisećaš svoje snage.

Kada staneš ispred mene, ja te vidim celu.

Priznajem tvoje trenutno stanje i uvažavam ga sa poštovanjem. Neću ti govoriti da samo okreneš glavu na drugu stranu. Suočićemo se sa time zajedno i oslobodićeš se mnogo toga što te sada sputava.

Ali ću te podsetiti na taj deo tebe koji već sve zna, može, ume i ima. A ta strana tebe je tvoja potpuna istina. I stapanjem sa njom, nežno, korak po korak, uz potpunu prisutnost – stižeš na svoje odredište.

Dajana Mitrović

Categories: O životu