Izgradi temelj za ostvarenje svakog cilja

Published by Dajana Mitrović on

Izgradi temelj za ostvarenje svakog cilja

Rekoše mi da imam divlju, nezaustavljivu energiju. Iz potpuno nepoznatog razloga, prva asocijacija na moju energiju mi je bio tigar. Rekoše mi i da moram da ukrotim tigra, ako želim da ostvarim svoje snove. Kako ukrotiti tigra? Kako usmeriti tu neobuzdanu energiju koja bi da radi pet stvari odjednom?

Setih se svih svojih ciljeva i bila sam svesna da ih pažnja koja nije fokusirana nikada neće ostvariti. Postoji toliko stvari koje moje srce želi i znala sam da mu dugujem veštinu discipline, kako bi sve bilo moguće.

Donela sam odluku, ali nisam znala kako se postiže disciplina koja je prirodna, pa samim tim i trajna. Imala sam velike planove za 2017. godinu i počela sam od rada na svojoj energiji. Želela sam da idem postepeno. 

Trebalo je da ustalim svoje spavanje. Trudila sam se da legnem najkasnije u jedanaest, kako bih ustala u sedam. Započinjala sam samostalne, pa grupne izazove ustajanja rano. Moja istrajnost je bila potpuno šarenilo. Motivaciju sam dobijala iznova kada bih osetila radost jutra, a zatim ispunjenost u toj večeri nakon mnogo uspešnijeg dana. Napravila sam tabelu sa svojom jutarnjom rutinom. Verovala sam da će mi biti dovoljno dvadeset i jedan dan da ustalim svoje jutarnje rituale i da se posvetim svojim ciljevima. 

Nije bilo onako kako sam zamislila. Ta disciplina je zaista varljiva pojava. Misliš da si je savladao nakon dva savršena dana, a onda ti opet isklizne kroz vreme. 

Dešavalo mi se da tri meseca započinjem dan sa petnaest minuta potpune tišine i fokusa na svoje disanje. To je mnogo više od tri nedelje. Reklo bi se da sam usvojila novu naviku. A onda dve nedelje bez tih dragocenih petnaest minuta prolete kao od šale.

I moram sve iz početka. Moram zato što želim. U svakodnevnici moja navika nije bila savršena, ali nešto mi nije dalo da odustanem.

Nakon deset meseci, u novembru, do mene je stigao ,,Proces prisutnosti’’, koji je od mene zahtevao da dva puta dnevno, i ujutro i uveče, petnaest minuta budem fokusirana na svoje disanje. Sada više nije bilo šale. Odluka je bila samo na meni. Odluka da tome budem posvećena deset nedelja. Sa ponosom sam ovih dana započela osmu nedelju.

Trebalo mi je šest meseci da naučim da svaki put proživim zahvalnosti dok ih zapisujem. Punih šest meseci sam mislila da je dovoljno ako ih samo zapišem i da od pukog slučaja zavisi da li ću ih i proživeti. Tek nakon toga sam osetila razliku kada stavim levi dlan na grudi, dok desnom rukom zapisujem. Kada se stopim sa rečima koje zapisujem. Tek tada sam osetila da je na meni da u sebi oživim energiju zahvalnosti. I tek nakon šest meseci sam prestala da preskačem pisanje zahvalnosti zbog neverovatno čarobnog osećaja sreće koji sam sama u sebi budila. 

Od juna do decembra sam skoro svakog dana zapisivala svojih petnaest trenutno najvažnijih ciljeva. Svaka dva meseca sam ih modifikovala, uviđajući da je prvobitni spisak bio nedefinisan skup želja, a ne ciljeva. Pročitala sam knjigu o ciljevima i odgovorila na po pet pitanja iz svakog od dvadeset i jednog poglavlja. Išla sam na radionicu o ciljevima. Išla sam na dvodnevni seminar o ciljevima. Slušala sam emisije na Fejsbuku o ciljevima. Znala sam da mogu mnogo da naučim od onih koji su svoje ciljeve već ostvarili i da sigurno postoji razlog zašto sam do sada tapkala u mestu.

Zbog svih ovih koraka do discipline, mnogo svojih ciljeva za 2017. godinu nisam ostvarila. Moja kreativnost je trpela, čekajući svoj trenutak. Pitala sam se da li grešim što ne radim na tim velikim poduhvatima. I postepeno je dolazio odgovor. 

Bila mi je potrebna čitava godina da naučim sebe disciplini.

Čitava godina da izgradim temelje na kojima će se od sada zasnivati ceo moj život.

Dakle, kada uporedimo vremenski, zar je trista šezdeset i pet dana mnogo u odnosu na ceo život kada imate dvadeset i četiri godine? Nikako!

Svaki uspeh i svako odustajanje, pa ponovo započinjanje me je naučilo da sam upravo ja oslonac za sve svoje velike ciljeve. Ali prvo je trebalo da izgradim sebe.

Dajana Mitrović, 2017.